Ivo Andrić

Ivo Andrić je književnik, pjesnik, prozaik i diplomat porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Rodio se 9. listopada 1892. godine u Dolcu kod Travnika, a umro je u Beogradu 13. ožujka 1975. godine. 1961. godine zbog svojih velikih zasluga u književnosti dobio je Nobelovu nagradu. Andrićevi književni početci vezani su za hrvatski kulturni krug: surađuje u najvažnijim zagrebačkim književnim časopisima, piše za novine i prevodi, a u Zagrebu su mu izašle i prve knjige (Ex Ponto, 1918; Nemiri, 1920). 1920. objavljuje pripovijetku Put Alije Đerzeleza. U dvama središnjim romanima njegova opusa, Na Drini ćuprija i Travnička hronika (1945), usporedni se kontinuitet posebice očituje u simboličnoj tenziji mosta oko kojeg se lome sudbine, odnosno u instituciji konzulstva koja od male bosanske kasabe čini poprište opće drame tadašnjega svijeta. Svojim književnim početcima, tematikom djela, utjecajem na hrvatske prozaike, odjekom opusa u hrvatskoj kulturnoj javnosti, Andrić je nesumnjivo pisac iznimno važan i za suvremenu hrvatsku književnost i kulturu. Ostala djela: Priča o vezirovom slonu (1947), Rzavski bregovi (1947), Nove pripovetke (1948), Lica (1960), Podnebesje (1974), Omer-paša Latas (1976), Kuća na osami (1976), Znakovi pored puta (1976).