Zemlja i nebo Jacquesa Dormea

Kako ispripovijedati priču o Jacquesu Dormeu, francuskom pilotu koji se igrom sudbine u Drugom svjetskom ratu našao u Sovjetskom Savezu? Priča je naizgled jednostavna i može se pročitati već u prvom poglavlju romana: “Pilot koji je došao iz daleke zemlje susreće ženu iz iste te zemlje i vole se svega nekoliko dana u gradu od kojeg će uskoro ostati samo ruševine, potom on odlazi na kraj zemlje da bi prevozio avione za bojište i gine razbivši se o ledenu padinu, pod blijedim svodom polarnog kruga”. Riječ je, međutim, o priči koja se još u djetinjstvu utkala u pripovjedačev život, pa je priča o Jacquesu Dormeu ujedno i priča o dječaku koji postaje romanopisac. Dječak odrasta u sirotištu koje okuplja djecu čiji su se roditelji “proslavili u posljednjem ratu, ali su se zatim pokazali nedostojnima svojih podviga” i koja dijele zajednički san: “otac-heroj nepravedno osuđen pa napokon rehabilitiran, vraća se, ulazi u učionicu, prekida nastavu i izaziva nijemo oduševljenje nastavnice i školskih drugova”. Za razliku od većine domske djece pripovjedač ima utočište: subotom navečer odlazi k Aleksandri, ženi koja je poznavala njegove roditelje. Francuskinja Aleksandra dječaka uči francuski, otvara mu vrata svog skromnog doma, ali i vrata novog i zanosnog svijeta književnosti. Tijekom godina u njemu sazrijeva pisac koji želi napisati priču o Jacquesu Dormeu, članu eskadrile koja je u Drugom svjetskom ratu održavala zračni most između Aljaske i Sibira, prevozeći američke vojne zrakoplove kojima su se Rusi potom koristili u borbi protiv nacista. Dječaka u početku zanimaju samo ratni detalji i tek godinama poslije shvaća da bit priče o Jacquesu Dormeu čini njegova ljubavna veza s Aleksandrom koja je trajala svega nekoliko dana i koju kao dijete nije znao “čitati”. Oko te jezgre romana nalaze se dva povijesna okvira. Stariji čini slika Sovjetskog Saveza u vrijeme Detanta, odnosno sredinom 1960-ih, a noviji slika Rusije i Francuske krajem 20. stoljeća. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić