Naličje i lice

U ovoj zbirci pet pripovijesti mladi autor opisuje naličje i lice odrastanja u siromašnoj alžirskoj četvrti Belcourt koja se trajno uvlači u duše stanovnika i oblikuje ih. Promatrajući grad s vidikovca, mladić osjeća kako se u njemu budi neki tajni napjev pomoću kojeg oživljavaju nekadašnje ljetne večeri kada su svi susjedi izlazili na balkon razmjenjujući međusobno “samoću u siromaštvu”. Povratak je to na početak, u rodni Alžir, u siromaštvo koje je Camusu, kao što je kasnije zapazio, omogućilo da spozna što je sloboda; pogled je to s odmakom na skromnu obitelj neukih ljudi koja mu je usadila najuzvišenije životne lekcije što su ga trajno oblikovale i kao čovjeka, i kao pisca, i kao filozofa. Iako su putovanja u Prag, zatim u Italiju (opisana u središnjoj priči ove zbirke), ispunjena iskustvima apsurdnosti postojanja i tjeskobe, ta ravnodušnost najljepših krajolika svijeta ipak pobuđuje hrabrost i lucidnost. No iznenađenja na putovanjima stavljaju na kušnju i svaku nedvosmislenu sigurnost. U priči u kojoj se opisuje boravak na Balearima “tragično osjećanje života”, prethodno doživljeno u Pragu kao “smrt u duši”, suprotstavlja se posve drugačijoj filozofiji življenja, onoj koja priziva “ljubav prema životu”. No na Balearima, kao i u Belcourtu, za Camusa “nema ljubavi prema životu bez očaja zbog života”. Tek 1958. Camus je dopustio ponovno izdanje svog prvijenca i tom ga je prigodom popratio predgovorom u kojem, nakon što je upoznao bijedu i ružnoću u Parizu, otuđenje u gradu predanom zavisti i izrugivanju, svjedoči o novom uvidu u značaj svog podrijetla i rodnoga kraja, o siromaštvu, ali i o suncu, nebu i moru, o onim slikama i spoznajama koje ga čine onim što jest. S francuskoga prevela Marija Paprašarovski