Groblje manjih careva

Dobitnik Večernjakove nagrade za kratku priču (nagrada „Ranko Marinković" 2009.) objavljuje svoju prvu knjigu pripovjedaka. Pripovjedački tour de force Zorana Malkoča vodi nas u Slavoniju za vrijeme i nakon Domovinskog rata, u prostore koje bismo možda mogli nazvati izgubljenima (nikako nepostojećima) da ih ne bilježe i u zemljovid suvremene domaće proze trajno ne upisuju Malkočevi junaci: gubitnici i dobitnici sasvim osobite vrste. Članovi Kluba prijatelja Hajduka, ljudi zvijeri, razočarani ratnici i patuljci ko` u sklopu tajnog vladina projekta razminiravaju i u turistički raj pretvaraju zaboravljene zakutke Slavonije... svi ti manji carevi prelijepih hrdavih kruna zaslužni su što izlet do Malkočeva proznog čardaka ni na nebu ni na zemlji postaje putovanje s kojega se nećemo htjeti (a ni moći) vratiti. U svojim pripovijetkama Zoran Malkoč priziva duhove Babelja, Dostojevskog, Marinkovića, Bukovvskog, ali ton i duh ovih priča pripadaju samo njihovu autoru i čitatelju. Razorna, okrutna, ali čudesno lijepa, nastala mimo svih moda i svih trendova, iskrena toliko da boli, knjiga Groblje manjih careva jedna je od najboljih zbirki pripovjedaka objavljenih od 90-ih naovamo. Zoran Malkoč, pisac i antikvar, rođen je 1967. u Novoj Gradiški. Srednju školu završio je u Slavonskom Brodu, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (komparativnu književnost i opću lingvistiku). Dragovoljac je Domovinskog rata i pripadnik postrojbi za posebne namjene MUP-a RH. Živi u Novoj Gradiški i Zagrebu. Nije u mirovini. Objavio je zbirku kratkih priča "Groblje manjih careva" (Profil, 2010., nagrada Josip i Ivan Kozarac) te romane "Kao kad progutaš brdo balona" (V.B.Z., 2004., finale nagrade za najbolji neobjavljeni roman izdavačke kuće V.B.Z.) i "Roki Raketa" (Profil, 2014., Nagrada tportala za najbolji hrvatski roman). Kratke priče uvrštene su mu u više antologija hrvatske kratke priče, a zbirka "Groblje manjih careva" prevedena je na španjolski i katalonski te dočekana izvrsnim kritikama. Za priču “Kad sam bio bako Pila...” dodijeljena mu je 2009. nagrada Ranko Marinković.