Petlja

Petlja, peti roman Franje Janeša, započinje jednom nesrećom koja to možda i nije, jednom akcijom koja je možda reakcija. Sa svakim poglavljem fabula se, pomaknuta iz perspektive drugog pripovjedača, „štafetno“ razvija pa kroz niz individualnih uvida dobivamo bogatu i složenu priču koja se bavi krivnjom. Krivnja se proteže do, ili bolje od, prošlosti, i nije jednostavna, jer zbog jučerašnjih odluka drugih danas pate oni koji nisu odlučivali, ali su, često i nehotice ili neosviješteno, sudjelovali u nekom tipu zločina ili nasilja. Pripovjedači su različiti i individualizirani generacijski, profesionalno, etički i etnički, povezani a da to i ne znaju. Na putu do iskupljenja stoji petlja, odnosno barem pet lj: ljaga, ljutnja, ljubomora, ljubav i ljudskost. Napet, stilistički bogat i, smije se reći, društveno odgovoran roman zapetljane fabule koja se, paradoksalno, dosta lako prati, ali nakon koje je jasno da je za „otpetljavanje“ svih odnosa i šteta potrebno čudo.