Igra istine

Igra istine igra je pretapanja. To je prva impresija nakon čitanja novog romana Irene Matijašević, smirenog, potresnog i precizno posloženog epistolarnog teksta koji se obraća ljudima na posve paradoksalan način – tumači im prošlo, ono što više ne može imati niti kakvu izmjenu ili prenamjenu. Upravo u tom paradoksu nalazi se sloboda, strast, na kraju i stvoreni smisao svakog odnosa kojeg autorica u ovim pismima oživljuje, kojeg se sjeća i u kojeg u svojim noćnim pisanjima dograđuje. Poetičan, bolno iskren, ranjiv i na kraju spašen autorski glas neprestance nas uvlači u opojnu, gotovo opipljivu noć i njezine razgovore. U tim se pismima preslaguje svijet. Ali ruža, ona raste, cvjeta i boluje, vene i obnavlja se po nekom svom zakonu i potrebi, ona je izvan ove noći, ali i posve u njoj, toj ruži, koja se kao provodni motiv pojavljuje u ovoj knjizi, baš nitko ništa ne može. U tom je raskoraku i ovaj roman, s jedne strane potresno svjedoči o rasapu veza i odnosa, s druge pak vedro pokazuje moć pisanja, snagu literature, njezin obnoviteljski i iscjeljujući smisao. I staloženo se igra, izmjenama vremena, mjesta, likova, dana i noći, ljubavima i krhotinama.