Ann Napolitano: Dobar dan, ljepoto

S engleskog preveo Saša Stančin

Ann Napolitano američka je spisateljica koja je dosad objavila četiri romana Dragi Edwarde, A Good Hard Look, Within Arm’s Reach i Dobar dan, ljepoto od kojih je najveći uspjeh doživjela upravo sa svojim posljednjim romanom Dobar dan, ljepoto. Taj je roman odmah po objavljivanju postao bestseler The New York Timesa, prijevodi su objavljeni u trideset zemalja svijeta, a našao se na brojnim popisima najboljih knjiga 2023. godine uključujući onaj The Washington Posta, Timea, Amazona, NPR-a, Voguea, Harper's Bazaara, New York Posta, Bookshopa, New York Timesa te mnogih drugih medija. Oprah Winfrey izabrala je ovaj roman kao 100. roman u svojem čitalačkom klubu. Produkcijska kuća Higher Ground, iza koje stoje Michelle i Barack Obama, otkupila je prava za ekranizaciju romana te će se serija prikazivati na Netflixu.

Ann Napolitano studirala je na Sveučilištu New York, a predavala je književnost i kreativno pisanje na Brooklyn Collegeu. Živi u Brooklynu sa suprugom i dvoje djece.   

Njezin novi roman Dobar dan, ljepoto raskošan je roman o odrastanju, gubitcima, odanostima koje pojedince drže na okupu i tajnama koje ih razdvajaju te duboko dirljiv i složen portret jedne obitelji. Ann Napolitano napisala je izvanrednu i elegantnu obiteljsku sagu s puno suosjećanja i razumijevanja prema ljudskim nesavršenostima propitujući snagu bezuvjetne ljubavi.

William Waters odrastao je kao jedinac u obitelji ušutkanoj tragedijom. Kad je otišao na koledž opterećen osjećajem nedostatnosti i nesigurnosti, iznenadila ga je intenzivna naklonost energične i ambiciozne Julije Padavano. Julia je pak odrasla u velikoj obitelji punoj ljubavi uz tri posve različite, a opet tako slične sestre. S obitelji Padavano William doživljava novopronađeno zadovoljstvo u obiteljskom životu.

No zadovoljstvo nije dugo trajalo jer se sjena iz Williamove prošlosti nadvila nad obitelj Padavano ugrožavajući ne samo Julijine pažljivo orkestrirane planove za njihovu budućnost već i nepokolebljivu međusobnu predanost sestara.

 

Pročitajte odlomak:

William Waters prvih šest dana svog života nije bio jedinac. Imao je trogodišnju sestru, crvenokosu djevojčicu po imenu Caroline. Postojali su amaterski nijemi filmovi s Caroline u kojima je Williamov otac djelovao kao da se smije, što je prizor kojem sam William poslije nikad nije svjedočio. Očevo lice izgledalo je vedro, čemu je, čini se, razlog bila sitna crvenokosa djevojčica koja je u jednom od filmova ručicama prevukla haljinu preko lica pa se onda hihotala dok je jurcala ukrug. Kod Caroline se razvila vrućica s kašljem dok su William i njegova majka nakon poroda još boravili u bolnici. Kad su stigli kući, djevojčici kao da je bilo bolje, ali kašalj je ostao težak i kad su roditelji jednoj jutra otišli po nju u sobu, u krevetiću su je našli mrtvu.

Dok je William odrastao, roditelji mu Caroline nisu spominjali. Na stoliću u dnevnoj sobi stajala je jedna njena fotografija, a William bi povremeno odlazio do nje kako bi se ipak uvjerio da je stvarno imao sestru. Obitelj se preselila u kuću od tamnoplave šindre na drugom kraju Newtona — bostonskog predgrađa — a u toj je kući William bio jedino dijete. Otac je bio knjigovođa i u centru grada radio je po cijele dane. Nakon što je izgubio kćer, lice mu je zauvijek ostalo bezizražajno. Williamova je majka u dnevnoj sobi pušila cigarete i pila američki viski katkad sama, a katkad u društvu susjede. Imala je niz pregača s volanima koje bi vezivala kad bi kuhala i strašno bi se uzrujala kad bi koju od njih umrljala ili kako drugačije uprljala.

"Možda ne bi trebala stavljati pregaču dok kuhaš", jednom joj je rekao William dok je stajala sva zajapurena i na rubu suza zbog masne mrlje od umaka na materijalu pregače. "Mogla bi za pojas zataknuti kuhinjsku krpu poput gospođe Kornet."

Majka ga je pogledala kao da je progovorio na kineskom. William je nastavio: "Gospođa Kornet, susjeda? S kuhinjskom krpom?"

Otkako je navršio petu godinu, William bi gotovo svakog dana poslijepodne s košarkaškom loptom pod rukom odlazio do obližnjeg parka zato što je košarku, za razliku od bejzbola ili američkog nogometa, mogao igrati sam. U parku se nalazilo zapušteno igralište na otvorenom na kojem je obično bio slobodan koš, a on bi onda satima pucao na njega, pretvarajući se da igra za Celticse. Najdraži igrač bio mu je Bill Russell, ali da bi igrao kao on, trebao bi mu još netko protiv koga bi mogao igrati obranu i udarati mu rampe. Najbolji šut imao je Sam Jones, zato se William obično igrao Jonesa. Pokušavao je oponašati braničev savršen skok-šut dok se pretvarao kako su stabla oko igrališta zapravo oduševljeni navijači.

Kad mu je bilo deset godina, jednog je poslijepodneva po dolasku u park otkrio kako je netko već zauzeo igralište. Dječaci su — možda njih šestorica, otprilike njegove dobi — između koševa jurcali za loptom i jedan za drugim. William je počeo uzmicati, ali onda mu je jedan od dječaka doviknuo: "Hej, oćeš igrat?" I jednostavno mu, ne čekajući odgovor, odredio: "Igraš za plave." Koju sekundu poslije William se već našao usred utakmice, srce mu je lupalo u grudima. Klinac mu je dodao loptu, a on ju je odmah vratio, u strahu da će mu, ako pukne na koš pa promaši, reći kako nema pojma. Nekoliko minuta poslije utakmica je iznenada prekinuta jer je jedan od igrača morao kući, pa su se dječaci s igrališta raspršili u raznim smjerovima. Dok je William hodao kući, srce mu je i dalje kloparalo po grudima. Nakon toga dječake bi katkad zatekao na igralištu kad bi se pojavio sa svojom loptom. Nisu se ukazivali po nekom predvidljivom rasporedu, ali svaki bi mu put mahnuli da im se pridruži kao da je jedan od njih. Williamu je to bio stalan izvor zaprepaštenja. Djeca i odrasli vječito su gledali kroz njega kao da je nevidljiv. Roditelji jedva da bi ga pogledali. Sve je to prihvaćao i držao razumljivim, naposljetku, dosadan je i neprimjetan. Crta po kojoj se isticao bilo je bljedilo, kosa mu je bila svjetlosiva, oči svjetloplave, a koža izrazito bijela, kakvu obično imaju ljudi engleskih i irskih korijena. Unutrašnjost mu je podjednako nezanimljiva i prigušena kao i izgled, bio je svjestan William. U školi je samo šutio i s njim se nitko nije igrao. Ali dečki na košarkaškom igralištu ponudili su mu mogućnost da prvi put u životu postane dio nečega, a da pritom ne mora govoriti.