Onkraj pozornice: na raskrižju medija

Radi se o djelu koje će biti prekretničko podjednako u tumačenju i aktualizaciji klasika poput Krleže, Držića, Molierea, Begovića i Joycea, koliko i u razumijevanju društvene suvremenosti kroz raspravu o recentnim kazališnim i filmskim adaptacijama Shakespearea, Marivauxa, Tolstoja i Flauberta. Akademskoj zajednici ovo djelo nameće najviše standarde u teorijskoj potkovanosti, filološkoj temeljitosti i istraživačkoj kreativnosti, te će nesumnjivo predstavljati povod za znanstvenu raspravu među znanstvenicima svih ovdje povezanih znanstvenih područja (komparatistike, kroatistike, teatrologije, ženskih studija, medijskih studija, antropologije, psihoanalitičke kritike). Usto valja reći da je, uz zahtjevnu terminologiju i kompleksnu metodologiju, ovo djelo pisano i umjetničkim nadahnućem i senzibilitetom, pa ga odlikuje – kao kod najboljih domaćih i svjetskih autora – istovremeno i akribičnost i beletrističnost. Natka Badurina Smještajući se na neistraženo presjecište oblikovano susretom pristupa koji proizlaze iz tradicije naratologije, dramatologije, etnologije i teorije izvedbe sa suvremenom kazališnom i filmskom praksom pod aspektom teorijskog interesa za “priče” i “pričanje” u svakovrsnim oblicima izvedbe, rukopis Onkraj pozornice predstavlja ne samo analitički, nego i metodološki novum. Posebno važnu kvalitetu rukopisa predstavlja opetovano naglašavana i redovito u analitičkim izvodima primjenjivana svijest kako se, s jedne strane, bez generičkih distinkcija ne može, ali kako je, s druge, njihova rigidna provedba ne samo nemoguća, nego bi ona bila pogubna. U umjetničkom tekstu, naime, kako autorica pokazuje na vrlo širokom rasponu redom zahtjevnih primjera, različite su načelno razdvojene razine nerazlučivo povezane, neprestano se međusobno modificirajući i, u konačnom izvodu, konstitutivno onemogućavajući primjenu analitičkih kategorija – ali upravo se time omogućuje smislena i značenjska neiscrpnost književnog, kazališnog, filmskog ili teorijskog djela. Tomislav Brlek