Bijela noć ljubavi

Bijela noć ljubavi podulja je novela o besmrtnoj ljubavi i smrtnom životu. Napisan u piščevim poznim godinama, tekst je istodobno i autorefleksija o starenju, drama umjetnika kojemu su povijesni vrtlozi oduzeli jasno određen životni prostor, priča o životu kao teatru te o umjetnosti kao obliku življenja. Ostarjeli 85-godišnji kazališni redatelj svjetske slave, emigrant s europskoga Istoka, mora odstupiti od plana da napiše autobiografiju jer se, suočen s nezaustavljivim gubljenjem vida, može samo nijemo prisjećati svoje povijesti: djetinjstva u Rusiji, mladosti u Poljskoj, tri godine u ilegali od okupacije do Varšavskoga ustanka, razvoja karijere kazališnog redatelja u Londonu, scenskih prilagodbi Bijelih noći Dostojevskoga, svojih “popravljanja” Čehova… Autor pritom na majstorski način pokazuje starčeve strahove, njegova poniranja u sebe, distanciranja od stvarnosti, utapanja u uspomenama koje su “jedini način da vlastitom životu ukrade ostatke izgubljenoga vremena”. U takvu nespokoju na nagovor svoje polusestre i ujedno životne ljubavi i partnerice odlazi u Italiju glasovitom profesoru koji bi ga operacijom trebao spasiti od sljepila. Dane prije zahvata provodi u Veneciji ispisujući u mislima nijemu inventuru dugoga i stvaralački bogatog života obilježenog (zabranjenom) ljubavlju. Završetak je posve otvoren: čine ga dvije inačice epiloga. Riječ je o slojevitom djelu, istodobno tradicionalnoj monološkoj prozi i inovativnom kompozicijskom eksperimentu prepunom intertekstualnih varijacija na djela velikana poput Čehova, Dostojevskog i Manna, koji su svojim radovima utjecali na Herlinga-Grudzińskog. Ova “kazališna priča”, kako ju podnaslovljuje autor, događa se na slikovitoj pozadini zimske Venecije, “najnevjerojatnijega grada”, čije polagano raspadanje korespondira s junakovom zimom života. Savršen dekor za priču o ljubavi, smrti i umjetnosti na venecijanskim ulicama kojima promiču karnevalske maske.